Vesna Iveković

Ja sam Vesna i danas navršavam 60 godina. Zvuči puno, ali ja se uopće tako ne osjećam. Da, imam iskustva, radnog, životnog, ružnog, veselog, prekrasnog, lošeg i dobrog. No, sve je to dio života i čini me onim što sam danas.

60 godina sam više posvećivala pažnju drugima

Cijeli život više sam pažnje posvećivala potrebama onih oko sebe: sestra, roditelji, susjeda, prijatelji – svima je trebalo nešto i bez razmišljanja sam ulagala svoje vrijeme, trud, ako hoćete i novac da drugome bude bolje.

Nisam baš pazila na sebe jer me zdravlje jako dobro služi i sve sam stizala i mogla. Vrijeme je prolazilo i kad sam jednog dana posegnula u ormar za omiljenim dijelom odjeće, odjednom više nije bilo ničega što bih mogla staviti na sebe – ili je bilo premalo u potpunosti ili je na meni izgledalo groteskno.

Dobro, idem u trgovinu i kupim novu suknju, hlače, jaknu, majicu….Znate već kako to ide.

I opet, vrijeme prolazi, a ja pokušavam zaustaviti bujanje svog ormara. Dijeta s narančama (medicinska, bolnička…), un-dijeta, mjesečeva… Svaka od njih djeluje….jednom. Onda, sva sretna što sam skinula tri kilograma, počinjem „normalno“ živjeti i u kratkom roku se u ormaru opet nalazi nova stvar, broj veća.

Moji prijatelji, sestre, braća, ne primjećuju ili samo u prolazu kažu „Malo si se zdebljala, je l’da?“ Nije strašno, kažem, ali u sebi sam opet jadna.

Došla sam do stadija kad mi je bilo svejedno – pa ipak već imam godina, štitnjača ne radi kako treba, imam sjedalački posao, menopauza je tu, hormoni ne rade….sve utjeha do utjehe, razlog do razloga, izgovor do izgovora.

Teretana ili nešto drugo

Osim toga, kad bih, odlučivši da je ipak dosta, došla u teretanu, sva ona mlada, vitka tijela, djevojke i mladići koji su bez problema vrtjeli bicikle, trčali po stazi, dizali utege, radili bezbroj sklekova i trbušnjaka, meni su samo potvrdili da „to nije za mene“. Ja sam ipak „gospođa u godinama“.

Međutim, kad se jednog dana nisam mogla popeti na drugi kat, a da se ne zadišem, kad bi mi autobus pobjegao jer nisam mogla istrčati pedeset metara, rekla sam „A da ipak još jednom pokušam? Imamo dvoranu na poslu, možda da krenem?“ No, sjećanja na sve one već spomenute mlade ljude i strah od podsmjeha sprečavao me u svakom pokušaju.

Jednog dana, dok sam surfala po Internetu pojavio se pop-up Linea Snella: nazovite, dogovorite, pokušajte, bez obaveza. Što mogu izgubiti? Odgovorila sam na oglas i u kratkom vremenu nazvala me Slađana i dogovorile smo moj dolazak. Bilo me je strah.

Zvučalo je jako „fensi“, kao nešto što si samo oni na vrhu mogu priuštiti, ili kao nešto gdje žene dolaze da bi potvrdile kako dobro izgledaju i kako su „cool“.

Došla sam na razgovor i eto me, godinu dana kasnije i 15-16 kilograma manje. Kako sam uspjela? Prije svega, nisam samo ja uspjela. Zajednički je to rezultat mog rada (iako, moram priznati da nisam uvijek bila poslušna, ali tko prizna pola mu se prašta) i rada svih djevojaka u studiju.

Možda ne bih trebala reći „djevojaka“ jer to su žene koje su svoj život dovele u red i sada pomažu drugima, žene koje imaju djecu i koje u potpunosti shvaćaju zebnje i strahove koji opterećuju žene koje dođu u njihov studio.

„Imate toliko godina? Super je da brinete o sebi, naći ćemo vježbe prilagođene Vama.“

„Što, hormoni se pobrkali? To ćemo riješiti promjenama u prehrani.“

„Mislite da je kasno? Ma dajte, nikad nije kasno, važno je da se Vi dobro osjećate.“

„Wow, imate super noge!“ (A ja mislila da su mršave i „kokošje“.)

„Već se vidi napredak, još samo malo.“

Niti jedan negativan komentar, niti jedan pogled koji bi izazvao nelagodu ili neugodnost, čak i kada bi moj dnevnik prehrane pokazao da sam bila neposlušna i podlegla „napasti“.

I danas, pišući ovu priču, priču o uspjehu, zahvaljujem Slađani, Heleni, Ani, Silviji, Petri, Kaji…na potpori, na društvu, na tjeranju da iz sebe izvučem zadnju kap znoja, zadnji napor mišića…i da to sve napravim uz osmijeh i smijeh.

Nadam se da će moja priča pomoći i još nekome da prevlada sumnju i strah. Nisam prestara, predebela, preneuvježbana; nije prekasno, preglupo, predosadno; nije BEZNADNO. Ja sam uspjela, ali neću prestati, barem ne još. Još uvijek podliježem napasti, popijem pivu, pojedem kolač. Nitko me ne grdi.

A i psiholozi bi mogli nešto reći: možda mi se ovdje tako sviđa da stvaram razloge da produžim svoje dolaske.

Vidimo se u Linei Snelli.