Ivančica Perak

Moje druženje sa Linea Snellom traje već nekoliko godina uz poneku pauzu. Kada sam prvi put došla u Lineu bila sam skeptična oko cijelog koncepta i načina rada, odnosno oko rezultata koje su mi obećavali. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a rezultati su bili i više nego vidljivi, što golim okom, što na vagi, shvatila sam da nisam ni najmanje pogriješila što sam došla u Lineu.

Moj zadnji dan u Linei je bio ovjekovječen divnim fotografijama koje su pokazivale kakav sam rezultat napravila, iako nisam došla do svog željenog cilja u potpunosti. Bila sam sretna i zadovoljna svojim izgledom i postignućem uvjerena kako ću uspjeti sama nastaviti tamo gdje sam stala.

Ali, kako nam život uvijek neplanirano servira neke stvari i događaje koji na nas utječu na način da te uvuku u neki vrtlog iz kojeg se ne možeš izvući bez nečije pomoći, to se ipak nije dogodilo. Malo pomalo, primijetila sam kako su mi se kilogrami počeli vraćati. Nisam se zamarala s tim jer sam se i dalje osjećala dobro, pa sam mislila kako mi sad 3-4-5 kila ne znači neku preveliku brigu.

Krenula sam isprobavati neke druge vrste treninga za koje sam mislila kako će mi također napraviti isti efekt kao što sam imala i u Linei, ali se to nije dogodilo. Ne radi treninga, nego radi mene same. Radi moje glave i radi mog neznanja i neiskustva.

U jednom trenutku sam odbijala uopće i stati na vagu jer nisam htjela prihvatiti činjenicu da sam se ponovno udebljala, ali koliko god sam se trudila bježati od toga, košulje i majice u mom ormaru su imale neku svoju priču kojom su me na to podsjećale.

Došla sam ponovno u fazu kada mi se nije sviđao moj odraz u ogledalu i kada sam vidjela da se ne mičem s mrtve točke, a i kada bih se pomakla, to bi bilo u smjeru u kojem nisam željela ići. Brojka na vagi je ponovno pokazivala troznamenkasti broj koji mi se podrugljivo smiješio i gledao me zlim očima.

Razgovarala sam o svemu tome sa svojom Gogom i shvatila da me jedino ponovno Linea može spasiti jer sam tu jedino postigla neki konkretan pomak i uspjeh i znala sam da bez njihove pomoći i podrške sama neću moći dalje. I tako sam krenula ponovno krajem prošle godine. U početku je sve išlo odlično, kilogrami su išli dolje, centimetri su se gubili i onda odjednom STOP.

Počela sam dobivati dosta na mišićnoj masi, što se na kraju odražavalo i na samu kilažu na vagi i nisam znala što krivo radim, u čemu je problem, zašto mi se to događa? Goga mi je probala prilagoditi treninge da čim manje koristim utege jer je mislila da je problem u tome. Međutim, nakon nekog vremena kako niti to nije dalo rezultate, popričale smo ozbiljnije o mojoj prehrani.

Shvatila sam da nije bio problem u tome što ja jedem, nego u količini koju ja pojedem. Nisam mislila da je neka velika stvar ako za doručak umjesto 3 žlice pojedem 6 žlica zobenih pahuljica ili ako za ručak umjesto 100 grama riže pojedem 300 grama riže. Ali bila je velika stvar. Bio je to razlog radi kojega kod mene nije bilo pomaka ni rezultata.

Bio je to razgovor s Gogom nakon kojega sam se raspala iznutra i izvana, vjerujući kako sam ja propali slučaj, kako je sve izgubljeno i kako meni nema pomoći. Mislila sam da bacam svoje vrijeme i novac, a ionako sam niškoristi. Ali Goga nije tako mislila, ona me zagrlila, utješila i rekla da će sve biti u redu.

Moj bazalni metabolizam

„Tvoj bazalni metabolizam spava!“, rekla mi je, „spava, zacementirala si ga i ne mrda nikuda“, govorila mi je i dalje pokazujući mi nekakvu crtu koja bi trebala biti crna, a bila je potpuno bijela jer sam uspavala svoj metabolizam ko što je Trnoružicu uspavao ubod na trn.

Moj metabolizam je bio moja Trnoružica, a Goga je bila princ na bijelom konju koja me došla probuditi i spasiti. Prezentirala mi je plan prehrane, koji mi se činio kao sve, samo ne kao prehrana. Ne smijem ovo, ne smijem ono, samo smijem ovo, samo ova količina. Sjedim i slušam ju i čekam trenutak kada će mi ona reći da se samo šali. Ali, nije se šalila. Gledala me jako ozbiljno, a meni se sve to činilo kao noćna mora jer nisam znala kako ću ja to uspjeti uz toliko odricanja od SVEGA.

Najviše me bilo strah da ću patiti samu sebe, a da opet neće biti pomaka. Ali, već nakon nekoliko dana otkako sam počela s tom prehranom, kilogrami su opet krenuli dolje. Goga je navijala svaki put kada bih joj stala na vagu prije treninga i bodrila me govoreći kako imam manje nego prošli put i tako na svakom dolasku. To mi je davalo ogromnu motivaciju za dalje i nije mi bilo više teško jesti to što jedem niti mi je bilo žao što sam se toliko toga odrekla kada sam vidjela da ima pomaka.

Prvih mjesec dana je prošlo, došli smo do mjerenja – centimetri su se istopili i 8 kilograma je nestalo. Ali, najbolje od svega, moja bijela crta više nije bila potpuno bijela, počela se polako zacrnjivati – moj bazalni metabolizam se probudio i rekao mi da je spreman za suradnju sa mnom! Bila sam presretna i imala osjećaj da bih mogla zagrliti cijeli svijet. Znala sam da me čeka još puno posla, ali ja sam bila spremna za sve što je Goga stavila pred mene.

Danas evo nakon 5 mjeseci kako me Goga „zdriblala“ imam 25 kilograma manje, a gubitak centimetra se približio troznamenkastom broju, samo što me ovaj broj više ne gleda podrugljivim smiješkom kao onaj sa vage, nego smiješkom podrške. 

Koliko god se mi trudili sami nešto postići, katkada moramo prihvatiti činjenicu da nam je ponekad ipak potrebna tuđa pomoć. Netko da nas gura. Netko tko će stajati pored nas i usmjeravati nas. Netko tko će nam govoriti što radimo pogrešno i netko tko će nas pohvaliti za sve što napravimo odlično.

Linea Snella je zajednica divnih ljudi koji su ovdje upravo za to. Svojim pristupom, znanjem, iskustvom i odnosom prema klijenticama, omogućuju istima da dođu do svojih ciljeva, da nešto postignu. Naravno da je potrebno da se i mi sami pridržavamo nekih uputa, ali lakše je kada znaš da imaš nekoga iza sebe tko će te uhvatiti ako padneš i vratiti ponovno na pravi put.

Hvala mojoj Gogi, Tei, Natali, Jeleni, Mari i Petri koje čine skupinu divnih žena Snellica koje su mi uvijek bile potpora – bez vas ovo ne bi bilo moguće i volim vas do neba i nazad!